Dijalog kultura 14.04.2013.

Tema: STRANAC U NAMA. KAKO MOZAK VIDI SEBE

Ratio, kognicija, percepcija, percepcija simbolike, emocija, makar ona bila samo stanje svesti kakvom je smatrao Sartr, zatim misao, apstraktno mišljenje, mentalna predstava, sposobnost utilitarnog mišljenja, osmišljavanje strategije manipulacija, na primer u izradi i korišćenju oruđa, sposobnost promišljanja i sinteza uzročno-posledičnih veza, promišljanja o budućnosti i nadasve sapientia, znanje s ishodištem u mudrosti jesu neke od najznačajnijih distinktivnih odlika čoveka. Kako ih shvata današnja nauka? Šta ona zapaža kada je reč o varijabilnosti korteksa u vezi sa kulturnom sredinom? Kako mozak funkcioniše? Šta su simboličke predstave? Kako, kada i gde nastaju? Ako ono nepoznato, ili nedovoljno razjašnjeno, koje se na različite načine manifestuje, nazovemo stranac u nama, kako to možemo pratiti ? Da li i kako tehnologija i kultura utiču na razvoj perceptivnih potencijalnosti?

To su neka od pitanja o kojima razgovaramo s Robertom Haukom, M.A. psiholoških nauka iz Sombora. On, između ostalog, ukazuje na to da postoji čitava jedna oblast u školskoj psihologiji koja se zove poremećaj akademskih veština i objašnjava: „Naša škola forsira verbalne i matematičke veštine. One su zapravo bazirane na levoj hemisferi mozga i, vrlo konkretno da kažem, stimulišu razvoj Brokinog centra i favorišu razvoj i upotrebu temporalnog režnja mozga koji uključuje i razumevanje verbalnih sadržaja, znači Vernikeov centar u Hešlovoj vijugi i tako dalje do analitičkih svojstava koji su tipični za čeoni režanj mozga i donošenje odluka u skladu sa numeričkim predstavama. Deca u našoj kulturi koja imaju čast da su rođena jednostrano orijentisana samo na desnu ruku, upotrebu desne ruke, desne noge, desnog oka, desnog uha ili obrnuto samo leve ruke, samo levog oka, samo leve noge, imaju sreću jer našu školu prođu bezbolno zato što ne moraju sebe da prisiljavaju da prevode čitave nizove simbola sa jedne hemisfere na drugu, za razliku od dece koja imaju problem takozvane dislateralizacije. (…) Međutim, kada škola dobije dislateralno dete, onda, na primer, od jednog sjajnog leksičara koji odlično piše, na primer desnom rukom piše, ali se služi levom rukom, puca iz levog ramena, vodi sekiru levom rukom, onda nastaje haos u matematici ili će vrlo često kod dece nastati haos u čitanju ili pisanju, pa će na primer pisati slova izvrnuto kao u ogledalu. Onda zapravo imate borbu dve hemisfere u glavi, dve polutke. Čija će slika biti u pravu, da li desna hemisfera ili leva hemisfera? Kakvu će sliku poslati desna hemisfera levoj? Da li je to dete razvilo ogledalo u kojem će ono okrenuti slovo ili broj u poželjnom obliku, to je stvar enormnog treninga…. I onda kaže profesor ili učitelj: Vaše dete je sjajno, ali ne znam zašto ima takav rukopis, ne znam zašto je tako smotano, znate, ono je izvrsno iz srpskog, ali je jako smotano…“ Reč je o orijentaciji u dve dimenzije, kaže Hauk i objašnjava da ova naša kultura favorizuje pretpostavku da smo svi unilateralno orijentisani. Ali to nije tačno jer je najveći broj dece pomešano lateralan, zato što je priroda ostavila prostor da ukoliko dođe do povrede mozga ili oštećenja hemisfere – da mozak može ponovo da ovlada nekim funkcijama i to današnja neuropsihologija zna. Nekim funkcijama trajno ne može ponovo da ovlada, ali neke ponovo uspostavi i to tako što mozak angažuje onu hemisferu koja nije dotle bila u upotrebi na taj način. „Dakle, kultura kao takva obeležava način upotrebe našeg mozga, način upotrebe našeg korteksa“, objašnjava Hauk i pokazuje primer dva pisma u japanskom jeziku koji navodi Žan-Pjer Šanže u „Neuronskom čoveku“. Pismo kana, slično je alfabetu i sastoji se od 69 simbola. Pismo kandži nije fonetsko nego ideografsko. Apstraktni, formalni i kombinatorni karakter kane smešta se u levu hemisferu. Prepoznavanje znakova kandžija, nasuprot tome, iziskuje posebne prirodne sklonosti desne hemisfere za obradu i pamćenje slika.

Urednica i autorka: Drenka Dobrosavljević

Muzički urednik: Predrag Jovanović

Ton-majstorke: Vojislava Vukelja i Violeta Marković