Dijalog kultura 17.02.2013.

Tema: ISTORIJA MATEMATIKE – Treći deo: OD DEKARTA DO XX VEKA

Nastavljajući serijal o Istoriji matematike podsećamo: prva emisija obuhvatila je znanja i matematičku misao bliskoistočnih naroda i matematiku antičkog helenskog sveta. U drugoj emisiji govorili smo o kineskoj, indijskoj i arapskoj matematici. Takođe smo obuhvatili matematiku od srednjeg veka do Dekarta.

U ovoj, trećoj, emisiji profesor istorije matematike i astronomije sa Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu Đura Paunić govori o matematici od Dekarta do 20. veka. Uvodom, zadržava se na unifikaciji simbola koja je bila veoma značajna za razvoj matematike. Slovne simbole uvodi Fransoa Vijet u 16. veku.

Za Vijeta profesor Paunić kaže: „On je inače bio advokat. Prva stvar kojom se proslavio bila je ta da je uspeo da provali špansku šifru u francusko – španskom ratu, znači da dešifruje poruke, što Španci nisu verovali da je moguće, pa su se žalili Papi da nije pošteno što Francuska kao jedna katolička država koristi crnu magiju da bi saznala sadržaje njihovih poruka. Matematikom se bavio u slobodnom vremenu. Pisao je te knjige koje je štampao o svom trošku u tiražu od pedeset primeraka i delio prijateljima. On je imao divne ideje, ali to je shvaćeno dosta kasnije i onda su tražili gde ima tih njegovih knjiga. Zvanično, 1646. godine izdata su njegova sabrana dela, znači 40 godina posle njegove smrti (živeo je od 1540. do 1603.). Što je najlepše, ta njegova dela su izdata u Dekartovoj verziji simbolike, pošto je njegova simbolika još bila relativno nefleksibilna. Znači, on je uveo slova umesto brojeva. Naime, to se koristilo i ranije, ali nije se očuvala struktura algebarskog računa. U algebri, kada imate a + b, a + b, uvek ostaje a + b. Ali, u geometriji a + b obično postane c, pa izgubite tu strukutru. Tako, ta algebarska struktura koju je prvi shvatio Vijet, znači da možete računati sa slovima kao i brojevima, drugim rečima da ćete napraviti opšti račun, kako se zvao u to vreme račun sa vrstama. Ovo je bila aritmetica numerosa, gde ste računali sa brojevima, a ovo je bila aritmetica specioza. Species znači vrsta. Vi ste imali razne vrste brojeva. Slovo a je jedna vrsta brojeva, slovo b je druga vrsta brojeva, pa sada vi računate sa a i b. Kod njega su koreni bili geometrijski, tako da je to kod njega jako reflektovalo geometrijsku strukturu problema koji se rešava. Njegova ideja u osnovi bila je kako da nađe opšti postupak za rešavanje geometrijskih problema.“

Kada god se povede reč o duhu vremena nastanka nove matematike, nezaobilazna je priča o opatu Marinu Mersenu, o matematičaru i filozofu, francuskom teologu koji je, u pravom smislu te reči, bio centar svetske nauke i matematike u prvoj polovini 17. veka Profesor Paunić kaže: „Početkom 17. veka počinje da se javlja naučna komunkacija. Drugim rečima, ljudi počinju da razmenjuju ideje. Mersen koji je živeo od 1588. do 1648. godine to je izgleda prvi shvatio. Kod njega su se skupljali u Parizu jedanput nedeljno u njegovo ćeliji, pošto je on bio franjevački kaluđer, dolazili su ljudi koji su bili zainteresovani za nauku i onda su diskutovali o raznim problemima. Ti problemi su bili i pravi naučni, a bili su tako i fantastičniji tipa: „Da li dete, odnosno čovek može da nauči da leti?“ Pa su rekli: Znate šta, ako može da nauči da hoda po žici, verovatno može da nauči da leti ako počne da uči na vreme i vežba dovoljno. Tako su analizirali razne stvari, ali najznačajnije je bilo to što je Mersen shvatio da treba održavati komnikaciju. Znači, kada je Mersen u Parizu, onda dolaze kod njega, ali kada ode iz Pariza, taj kontakt se nije prekidao i onda su mu pisali pisma. Mersen je imao tri vrlo značajna korespondenta. Jedan je bio Ferma, koji je bio u Tuluzu i za kojeg ne znam da li je ikada došao do Pariza, drugi je bio Galilej koji je živeo u Italiji, treći je bio Dekart, koji je uglavnom bio u Holandiji. Od pariskih matematičara tu su bili mladi Paskal, kao vrlo talentovan, koji je sa 16 godina napisao knjigu o konusnim presecima, koja je postojala još dobrih dvadeset godina posle njegove smrti pošto je Lajbnic tu knjigu gledao kod Paskalovih naslednika u Parizu 1675. ili 1676. godine. Ono što je prethodno glavni problem bio jeste što je u Renesansi bilo shvaćeno da to što znanje dolazi od Boga, znači i čekati da vam znanje dođe od Boga, to je bilo dosta neaktivna stvar, znači vrlo je neizvesno šta će se desiti, nego je bolje da se počnete direktno baviti izučavanjem, pošto, naravno, matematika nije smatrana za neko vrhunsko znanje kao što je teologija o suštini sveta ili života i tako dalje, nego jednostavno jedan zgodan račun gde se pokazuje moć ljudskog razuma, tako da vi rezonovanjem dolazite do rezultata i ono što je značajno bilo, što je proisteklo iz toga je da se 1666. osniva Francuska akademija nauka, koju osniva Kolber za vreme Luja Četrnaestog i zvanično se javlja jezgro koje je odigralo najznačajniju ulogu u 18. veku zato što su, jednostavno, talentovani ljudi za matematiku mogli da nađu zaposlenje jer je akademija nauka u ono vreme bilo više kao danas naučni institut.“

Urednica i autorka: Drenka Dobrosavljević

Muzički urednik: Predrag Jovanović

Ton-majstorka: Marica Jung