Dijalog kultura 17.10.2010.

Tema: BAROK I SRPSKI PRAVOSLAVNI HRAMOVI

Barok je nastao u Italiji oko 1600. godine. U 17. veku i u sledećem, raširio se u Nemačkoj, Austriji, Francuskoj, Holandiji i drugim krajevima Evrope. Termin barok u istoriju umetnosti uveo je istoričar kulture i umetnosti Jakob Burkhart da označi dekadenciju visoke renesanse u razvijenoj arhitekturi protivreformacije u Italiji, Španiji i Nemačkoj. Naime, pojava baroka deo je istorijskih, društvenih i kulturnih kretanja i tendencija koje nastadoše kao odgovor na reformaciju. Suprostavljajući se reformaciji i crkva se menjala. Formulisane su jasne i razumljive misli i program na preporod hrišćanstva. Barok je našao svoj izraz u svim tokovima života i stvaralaštva: u arhitekturi, slikarstvu, literaturi, pozorištu, muzici. Bio je to poslednji univerzalni stil Evrope. Srpski pravoslavni hramovi u tom stilu građeni su u 18. veku, pre svega u Banatu, Bačkoj i Sremu. Današnje izdanje Dijaloga kultura Radio Novog Sada posvećeno je elementima na kojima se vide uticaji i putevima baroka od evropskih administrativnih i kulturnih metropola do graditelja srpskih bogomolja, kao i do umetnika koji su ih oslikavali i do majstora duborezačkih radionica. Da li je reč samo o inspiracijama putem direktnih, neposrednih dodira? Ima li i posrednih uticaja? Kako se ti uticaji odražavaju na eksterijer crkava i kako na enterijer? Ima li i doprinosa srpske sakralne barokne umetnosti evropskom baroku? U čemu se on ogleda?

Barok u pravoslavnim hramovima je naučna preokupacija istoričarke umetnosti magistre Jasmine Klanice. Njen magistarski rad posvećen je crkvi svetog Nikole u temišvarskoj Mahali. Ona, između ostalog piše: „Razvoj ikonostasa u visinu teče sporo i može se pratiti od najstarijih kamenih i mermernih pregrada u ranohrišćanskim i vizantijskim crkvama do visokih i višespratih ikonostasa, a koji tek u drugoj polovini 18. veka dobijaju svoj završni oblik u crkvama na području Karlovačke mitopolije. Formiranje visokih ikonostasa dovodi su i u vezu sa trijumfalnim lukovima zapadnoevropskih gradskih svečanosti, a takođe i sa skulpturalnim retablima 15. i 16. veka. Sasvim je izvesno da su se dekorativne višespratne fasade ikonostasa, sa složenim ikonografskim repertoarom koji su određivali crkveni oci, razvijale pod višestrukim uticajem“ (…) „Od niske kamene oltarske pregrade u crkvama 18. veka, koja je sasvim ličila na mermerne pregrade ranohrišćanskih i kasnijih vizantijskih i romanskih crkava, razvoj je tekao sve do sredine 18. veka, kada ikonostas postaje visoka drvena pregrada, bogato ukrašena pozlaćenom rezbarijom, na kojoj su smeštente na desetine ikona.“ (…) „Ikonostasi postaju najvažniji ukras unutrašnje arhitekture, pošto su slike napustile svoje tradicionalno mesto na zidu, koje su zauzimale u srednjovekovnoj umetnosti i smestile se na njegovoj drvenoj konstukciji.“

Urednica i autorka: Drenka Dobrosavljević

Muzički urednik: Predrag Jovanović

Spikeri: Jadranka Kovač i Goran Kostić

Ton-majstorka: Marica Jung