Dijalog kultura 06.07.2014.

Tema: PITAGORA – MEANDRI RELIGIJE I NAUKE

To što za Pitagorom nisu ostali spisi i što se nije moglo pisanim putem saznati ni za kakvo Pitagorino učenje ceo jedan vek, sve do Filolaja, prvog pitagorejskog mislioca koji je ostavio pisana dela i s čijom matematikom i astronomijom i kosmološkim idejama o kretnju Sunca, Meseca, Zemlje i planeta oko centralne vatre je pitagorejska škola doživela vrhunac, zaogrće plaštom magline Pitagorinu nauku, a u legende pretače Pitagorinu reformu orfizma, njegove izreke i pouke, njegova uputstva o religioznom životu i ritualima i zabrane kojih se treba dosledno pridržavati čak i u smrtnim opasnostima. Tek Filolaj je, kako piše Diogen Laertije, izdao ona tri čuvena navodno Pitagorina dela za koje je Platon poslao sto mina da bi ih kupio, a bio je i učitelj pitagorejcu Arhiti kod kojeg je Platon došao na Siciliju da se upozna sa pitagorejskim učenjem.

U Pitagorinim meandrima religiozne i naučne misli autorka eseja Drenka Dobrosavljević traga za dubljim korenima njegovih saznanja, kao i za odrazima njegovih pogleda na kasnije mislioce posle njega.

Hermetičnost u otkrivanju spoznaja uz strogi zavet ćutanja, zbog čega se pitagorejsko zanje dugo prenosilo isključivo usmeno, ostaviće u sferi naslućivanja mnoge Pitagorine misaone domete, a koreni takvog Pitagorinog pogleda na prenos znanja samo upućenima, iniciranima, pripadnicima pitagorejske religiozne zajednice i bratstva pripisuje se ne toliko učenjima orfijskih misterijskih zajednica koliko Pitagorinom dugogodišnjem napajanju znanjima u egipatskim hramovima, posebno iz geometrije kojoj su ga pre toga poučavali Anaksimander i Talas. Kod egipatskih sveštenika ili vračeva, kako beleže antički doksografi, Pitagoru je uputio Tales iz Mileta smatrajući da je i on sam stekao od njih ono zbog čega ga smatraju mudrim. Pitagora je potom sa ostalim egipatskim zarobljenicima dospeo u Vavilon, a zahvaljujući svom prirodnom intelektu i visokoj obrazovanosti, iako rob, vodio je rasprave sa vavilonskim magovima, ukazuje, na primer, Radoslav Jovanović i naglašava da se u Vavilonu Pitagora interesuje i za harmoniju među brojevima u prirodi i da se tu upoznaje i sa pojmom harmonične proporcije poznate kasnije u zapadnoj kulturi kao zlatni presek i da je upravo u Vavilonu dostigao savršenstvo u muzici, aritmetici i drugim matematičkim oblastima.

Izlazeći iz legendi o Pitagorininim sećanjima na prethodne živote i pogledima na seobu duša, želimo da se zadržimo na jednoj misli dr Milana Tasića koja sažima Platonova nadahnuća Pitagorom: „… to što je on (Pitagora) pronosio misao o seljenju duša je u celosti Platonova „teorija ideja“, u ontološkom gnoseološkom, logičkom i drugom aspektu njenom, jer večitoj i nestvorenoj duši pripada to da ima jednako nesazdate i stalne ideje o stvarima realnog sveta“.

Jedan od najuglednijih istoričara filozofije i njene povezanosti sa političkim i društvenim uslovima, Bertrand Rasel Pitagori pridaje izuzetan značaj i ističe: „Ne znam ni jednog drugog čoveka koji je toliko uticajan u oblasti filozofije, kao što je to bio Pitagora“. On smatra da kada analiziramo platonizam, nalazimo da je on u suštini pitagorejstvo i da od Pitagore potiče celokupna zamisao o jednom večitom svetu koji se otkriva umu, ali ne i čulima. Da nije Pitagore, smatra Rasel, hrišćani ne bi mislili o Hristu kao Reči i da nije njega, teolozi ne bi tragali za logičkim dokazima o Bogu i besmrtnosti. Kombinacija matematike i teologije, objašnjava ovaj filozof, koja je počela sa Pitagorom, karakterisala je religioznu filozofiju u Grčkoj, te u Srednjem veku, a u novije doba sve do Kanta. On takođe ukazuje na to da je pre Pitagore orfizam bio analogan azijatskim misterijskim religijama, kao i da je Pitagora u osnovi prvi idealistički filozof i da je matematičko-fizička filozofija pitagorejaca prenela matematičke pojmove u poredak materijalne stvarnosti. Pitagora je o brojevima razmišljao kao o oblicima. Mi i danas govorimo o kvadratu i kubu brojeva, što su izrazi koje dugujemo Pitagori, kao što dugujemo i dokaz teoreme koja nosi njegovo ime i uopšte uvođenje dokaza u nauku i deduktivno zaključivanje.

U vremenu filozofa kosmološkog perioda Pitagora je uneo novi element u promišljanja o svetu: harmoniju, a ona proizlazi iz odnosa brojeva, a broj je savršenstvo. Otkrivši značaj brojeva u muzici Pitagora je uspostavio vezu između muzike i aritmetike – i – između muzičke haromonije i matematike i astronomije, što posebno razmatra Milan Uzelac u studiji Filozofija muzike.

Uz Pitagorina uverenja o seobi, o reinkarnaciji besmrtne duše odnosno psihe, odakle potiče i ime metempsihoza, i uz osvrte na orfičku genezu tog učenja kod ovog filozofa, mnogi tekstovi prenose fragmente pitagorejskog religioznog života i religioznih pravila kao svojevrsne bizarnosti. Sa pokušajima njihovog objašnjenja ona dobijaju smisao duhovnih i etičkih pouka, kao i pravila zdravog života. Diogen Laertije objašnjava misteriju zabrane koja je nalagala pitagorejcima da ne smeju jesti bob, da je to stoga što on nadima „i na taj način ima najviše veze sa duševnim delom; osim toga, bolje je za stomak ako se ne jede, a i snovi će nam biti prijatniji.“ Po ovom Pitagorinom biografu, Pitagorina izreka: „Ne valja džarati vatru mačem“ znači: „Ne budi gnev i rastući bes silnika“, a pouka „Neka jezičak na vagi ne prevagne“ znači „Ne prelazi ono što je pravo i pravedno“. Pitagorejci su pozivali na isterivanje duha suparništva i zavisti iz prijateljstva, ili barem iz prijateljstva s ocem, i, uopšte, sa starijima i dobročiniteljima, jer trvenje ili spor u nastupu gneva ili neke druge strasti ne pomažu u očuvanju prijteljstva koje mora biti sa što je moguće manje rana. Iz prijateljstva ne treba odagnati poverenje niti u šali niti u postupcima i u njega ne sme da se uvuče laž. Prijatelja se ne treba odricati zbog nesreće.

Autorka eseja i urednica emisije: Drenka Dobrosavljević

Muzički urednik: Predrag Jovanović

Ton-majstor: Momčilo Đurđević